Video: Nacionalna rasprava – Bijela knjiga o budućnosti Europe

08.06.2017. u 10:30 Novosti

Ažurirano video zapisima govornika. Izvorni članak objavljen je 30. svibnja 2017.

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) – tripartitno savjetodavno tijelo Europske unije koje okuplja predstavnike europskih sindikata, poslodavaca i udruga civilnog društva – organizira rasprave o budućnosti Europe u svim državama članicama kako bi prikupio stajališta, prioritete i pitanja ključnih dionika iz poslovnog sektora, sindikata, civilnog društva i akademske zajednice o tome kakvu budućnost želimo za Europsku uniju.

Temelj za ove rasprave je Bijela knjiga o budućnosti Europe: Razmatranja i scenariji za EU27 do 2025. koje je iznio predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker. Bijelu knjigu objavila je 1. ožujka 2017. Europska komisija, a u njoj se iznosi pet scenarija o tome kako bi se Europa mogla razvijati do 2025. godine na raznim područjima, primjerice na području jedinstvenog tržišta i trgovine, migracija i sigurnosti ili ekonomske i monetarne unije.

Nacionalna rasprava o budućnosti Europe u Hrvatskoj održala se u organizaciji izaslanstva EGSO-a u Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu, 29. svibnja 2017. Domaćini rasprave bili su izaslanici EGSO-a: iz Skupine radnika predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić, iz Skupine poslodavaca direktorica Predstavništva HGK u Bruxellesu Dragica Martinović te iz Skupine raznih interesa Toni Vidan iz Zelene Akcije.

Scenarije Bijele knjige uvodno je predstavio voditelj Predstavništva Europske komisije u RH, Branko Baričević. Poslije uvodne riječi domaćini Martinović, Vidan i Ribić dali su svoje osvrte na scenarije razvoja EU s aspekta poduzetništva, održivog razvoja, ekonomskog rasta i radno-socijalnih prava nakon čega se povela interaktivna rasprava s gostima.

Drugi krug izlaganja, popraćen također raspravom, bio je posvećen geopolitičkim, gospodarskim i društveno-kulturnim aspektima pojedinih scenarija i hrvatskog članstva u EU koje su predstavili dr.sc. Višnja Samardžija s Instituta za razvoj i međunarodne odnose, prof.dr.sc Boris Cota s Ekonomskog fakulteta te mr.sc. Zvonimir Savić i Davorko Vidović obojica iz Hrvatske gospodarske komore.

Stajališta i ideje o budućnosti Europske unije i položaju Hrvatske unutar EU iznesena kroz raspravu, izaslanstvo EGSO-a će sažeti, a zajedničke zaključke pripremiti za uključenje u mišljenje EGSO-a o budućnosti Europe koje će se objaviti u srpnju 2017. godine. Svrha tog mišljenja je prije izbora u EU u lipnju 2019. utjecati na odluke EU-a u vezi sa smjerom kojim se želi krenuti u predstojećim mjesecima i u vezi s budućnošću Europe.

Pogledajte najistaknutija izlaganja sudionika:


BUDUĆNOST EUROPSKE UNIJE I HRVATSKA

GOVOR VILIMA RIBIĆA NA NACIONALNOJ RASPRAVI POVODOM BIJELE KNJIGE O BUDUĆNOSTI EU

 

U raspravu u ova pitanja ulazim s jednom premisom i jednim polazištem.

Premisa glasi da je Europska unija nešto jako, jako dobro. Nije potrebno spominjati sve epohalne prednosti koje su ovdje prethodnici više puta istaknuli – od očuvanja mira, stabilnosti, brige za ljudska prava, demokratske zasade, itd.

Polazište s kojeg ulazim u ovu raspravu su pak perspektive radnih ljudi i hrvatskih građana, koje, usput rečeno, čine najvažniji sadržaj mog profesionalnog vijeka.

Međutim, unatoč mojoj eurofiliji, ne mogu ne biti kritičan prema onome što je Europska unija iskazala u zadnjih osam do devet godina. To je ono isto što ju je dovelo do kriznog stanja u kojem se sada upravo nalazi, a to je ono isto što u Junckerovom dokumentu nedostaje. Nema kritičke samoevaluacije dosadašnje politike. Bez pravilnog osvrta prema prošlosti teško je moguće ispravno oblikovati budućnost.

Koji su to Unijini promašaji? Svakako je to nedovršenost niza političkih i institucionalnih struktura i formi, što svakako nema težinu zlokobnosti kao što su to tragične pogreške na ekonomskom, ili preciznije polit-ekonomskom i makro-ekonomskom planu. Zbog nedostatka vremena ograničit ću se samo na neke od tragičnih promašaja koji još uvijek nisu uklonjeni niti kao politika niti kao prijetnja samoj budućnosti Europske unije.

Austerity mjere ili mjere rezanja i „stezanja remena“ (kod nas sasvim pogrešno prevedene kao mjere štednje) razorile su optimizam građana, raslojile su i udaljile ljude, marginalizirale solidarnost, ojačale kompetitivnost među državama na štetu kooperacije, što je dovelo do smanjenja socijalnih i radnih prava te povećale siromaštvo širom kontinenta i zapravo učinile da nove generacije žive lošije od svojih roditelja. Danas je više nego jasna bezumnost takvog koncepta koji je, kako je zamišljeno, trebao vratiti povjerenje investitora, a koji je, zapravo zagušio i zamrznuo gospodarstvo cijelog kontinenta, a posebno nacionalna gospodarstva tzv. periferije.

Naslonjena na neoliberalne dogme 20. stoljeća, EU je radila zastrašujuće pogreške, od kojih ovdje mogu spomenuti tek nekoliko. Primjerice, dizanje kamatnih stopa od strane ECB-a u opsesivnoj borbi za stabilnost cijena u vrijeme kada inflacije nije bilo niti na vidiku, dok se bauk deflacije, kao stvarna prijetnja širio se Europom. EU se borila protiv deficita svojih perifernih zemalja putem europskog semestra, dok je zapravo njemački suficit predstavljao pravu blokadu za rast gospodarstva. Izostanak investicija u infrastrukturne projekte, odnosno izostanak nužne intervencije države u uvjetima krize kada se privatni sektor nalazi u defanzivi također je zamrznulo perspektive. Sve te pogreške svode se na jedan zajednički nazivnik, na vjeru da će financijska stabilnost dovesti do rasta, ne shvaćajući da financijsku stabilnost samo rast omogućuje. Upravo sadašnje stabiliziranje hrvatskih javnih financija (smanjen deficit i javni dug) ukazuju da je to moguće napraviti u uvjetima rasta, dok je u vrijeme Milanović-Linićevog treniranja austerity-ja uslijedio pad BDP-a tri godine za redom i rast deficita kao i udjela javnog duga u BDP-u.

EU je, doduše, promijenio smjer (masovno „tiskanje“ eura u Draghijevoj režiji, i Junckerov plan), ali s pet ili šest godina zakašnjenja, kada su posljedice postale već nepopravljive, izgubljeni su milijuni radnih mjesta, nastupila je depresija, i ekonomska i mentalna, iseljavanje iz niza zemalja u bogatije predjele Europe i na koncu najstrašnije od svega je politička kriza, kriza legitimiteta europskih institucija, nasilne mjere bez rezultata nad cijelim jednim narodom (Grčka) i sveopći rast antieuropskih sentimenata finalno manifestiran s Brexitom. Društveno-ekonomske okolnosti nalikuju njemačkoj situaciji iz 1932. godine, nakon žestokog austerity-ja u režiji kancelara Heinrich Bruninga, kojeg je povijest već zaboravila. Njegovog nasljednika nikada neće zaboraviti.

Te su mjere tada išle u korist financijskog kapitala, baš kao što i današnji Unijin austerity ima identičnu svrhu. Dugovi su se morali vraćati pa i po cijenu stagnacije i masovne nezaposlenosti. Tada masovna propaganda krivca nije našla tamo gdje se doista i nalazio, u krupnom i financijskom kapitalu, već u Židovima, danas u imigrantima. Previše slično da bi bilo slučajno.

Pravi i najdublji uzročnik europskih ekonomskih tegoba sa svim navedenim političkim implikacijama je nedomišljeni i nepromišljeni projekt zajedničke valute. Sasvim uvjerljivo zvuče Stiglitzova upozorenja da bi i bez okidača američke financijske krize Europska unija upala u ozbiljnu ekonomsku krizu upravo zbog eura. Zbog eura i njemu prilagođenog austerity-ja Europa jedva da je izašla iz višegodišnje stagnacije dok se balasta krize SAD otresao za svega 18 mjeseci.

Posebno je tragična, osim one grčke, hrvatska stagnacija. Vidljivo je da je utjecaj europskih okolnosti bio presudan i za nas. Već s blagim europskim oporavkom došlo je i do nešto jačeg hrvatskog rasta potenciranog i domaćom pravovremenom fiskalnom intervencijom (Lalovac). Hrvatski je rast ostao u okovima europskih zabluda sve dok ih sama EU nije počela napuštati (nakon što je osigurala povrat dugova njemačkim i francuskim bankama).

Takav razvoj događanja upućuje nas na nužnost očuvanja vlastitih instrumenata ekonomske politike. Kako monetarne tako i fiskalne.

Da nismo slijepo i nekritički slijedili europske recepte, da smo koristili standardne udžbeničke recepte za izlazak iz ekonomske krize, Hrvatska sigurno ne bi bila toliko dugo u depresiji i sigurno ne bi bila u tako tragičnoj situaciji po pitanju ne samo izvoza najsjajnijih svojih dragulja obrađenih u hrvatskom obrazovnom sustavu, na korist najbogatijih europskih zemalja, već i po pitanju očuvanja biološke supstance naroda (demografska depresija udružena s iseljavanjem svih kategorija stanovništva).

Prepuštajući inicijativu vlastite makro-ekonomske politike europskom semestru, a umjesto ulaganja u ekonomski opstanak, Hrvatska upravo odlučuje ulagati u vojne nabavke, kupovati eskadrile, kao da će one obraniti ispražnjeni prostor. 1991. godine nismo imali niti puške, ali imali smo ljude. Eskadrile je imao neprijatelj pa nije dobio rat.

Dakle, da bismo sačuvali proizvodnju, radna mjesta a time i ljude u zemlji, u krizama, u uvjetima slobodnog kretanja rada, dobara i kapitala, u uvjetima u kojima ne postoji europska federacija ili centralna vlast ovlaštena i sposobna promptno reagirati na asimetrične poremećaje (kao što je to u stanju američka vlada) izuzetno je važno za nacionalnu ekonomiju ne izgubiti dio suverenosti u ekonomskoj sferi. To je političko, a ne ekonomsko pitanje prvoga ranga. To je pitanje odgovornosti nacionalnih političkih elita.

Otvara se pitanje: je li Brisel trebao, u skladu s načelom solidarnosti, što poduzeti s obzirom da od našeg iseljavanja nedvojbene koristi imaju najbogatije europske zemlje? Jeste, trebao je, da je mogao! Otvara se i pitanje što je domaća politika u Briselu uspjela ishoditi za vitalne nacionalne interese povodom kataklizme iseljavanja? Odgovor je: ništa.

Kapitalizam je društvo kojemu su krize imanentno stanje, ciklički fenomeni, a ne tek nepovratni ekscesi. One se iskazuju u različitim formama, od svjetske financijske do krize velikih kompanija koje potresaju nacionalne i regionalne ekonomije (Agrokor). Za borbu protiv kriznih situacija državi su potrebni instrumenti. Ako ih nema Unija, mora ih zadržati Hrvatska, barem toliko dok ih Unija ne stvori. Eurozona je poput čovjeka koji je obukao kaput prije nego što je navukao košulju. Utoliko je nepromišljeni ulazak u euro ravan ekonomskom suicidu, unatoč tehničko-financijskim razlozima koji govore u korist zajedničke valute (sniženi troškovi manipulacije, mogućnost dugoročnijeg planiranja poslovanja na zajedničkom tržištu i slično). Zdrav razum, nakon sadašnjeg iskustva, govori da su prednosti minorne u odnosu na opasnosti gubitka ekonomske suverenosti.

Za uvođenje eura ne postoje uvjerljivi argumenti u postojećim okolnostima. One su se bitno promijenile, pa nas niti ugovori ne trebaju obvezivati. Okolnosti za takav naš čin trebaju biti zrele, tj. barem dok se Europa ne federira sa zajedničkim budžetom i elementima zajedničke porezne politike iza koje stoje jamci instrumenata prisile (bitna karakteristika državnosti neke cjeline).
Zbog toga je za nas rasprava o budućnosti Europske unije pitanje budućnosti Hrvatske u njoj. To je pitanje koliko suverenosti u njoj želimo zadržati?

Nadalje, odgovor na to pitanje ovisi i o smjeru u kojem Europska unija kroči? Puno puta je ukazano na dihotomiju između Unije kapitala i Unije građana, te na dramatično slabljenje pozicije radnika, građana, poljoprivrednika i malog poduzetništva na jednoj strani naspram financijskog i krupnog kapitala na drugoj.

Nadalje, hoće li i dalje Unija inzistirati na kompetitivnosti (primjerice, kada je riječ o konkurentnosti poreznih sustava) umjesto kooperativnosti i solidarnosti među državama i građanima? Ako EU nije solidarna, kome je onda potrebna?

Zaključio bih! Nema dvojbe da je civilizacijska razina europskih društava superiorna ostalim kulturnim krugovima današnjeg svijeta. Nema dvojbe da je Hrvatskoj mjesto u tom krugu. Nema dvojbe da je naša sigurnost prioritet i da s time nema pogađanja, od članstva u NATO-u do spremnosti na izgrađivanje zajedničkih obrambenih snaga. Nema dvojbe da su razvoj demokracije i ljudskih prava u Europi u povoljnom ambijentu.

Međutim, ima dvojbe hoće li Europa zadržati i razviti svoj socijalni model? Ima dvojbe u kojoj formi će se daljnja integracija EU razvijati. Zanimljivo u Bijeloj knjizi forma nije spomenuta, a čini mi se da je to puno presudnije pitanje nego sadržaji pojedinih scenarija. I ovako se njih pet može suziti u tri, jedno je postojeće stanje, drugo je čvrsta federacija i treće asimetrična integracija. Forma će svakako biti presudno pitanje, a o njoj se u Junckerovim scenarijima ne raspravlja.

Međutim, ne vidim kako je u Europi 27 divergentnih interesa moguće pronaći političku volju za izgradnjom federacije (kao racionalno rješenje).

Ja tu završavam ali dileme upravo tu počinju. Ako nema federacije, kakve to forme Europa može stvoriti. Dogovorne integracije bez stabilnosti i čvrstine. U takvom razvoju situacije mislim da Hrvatska u socijalno-ekonomskom smislu treba prvenstveno gledati svoja posla. Za to je potrebna kreativne i samosvojna politika koje nismo vidjeli do sada.

U Zagrebu, 29. svibnja 2017. godine

Vilim Ribić,
predsjednik Matice hrvatskih sindikata


Foto galerija:


Tagovi | Bijela knjiga | budućnost EU | EGSO | Europska unija | konferencija