Večernji list OBZOR, TANJA LEONTIĆ: “Ne može biti ista plaća za čiš­će­nje stu­bi­šta i čiš­će­nje ope­ra­cij­ske sale.”

19.08.2026. u 09:46 Novosti

Prenosimo intervju iz Obzora Večernjeg lista (14.8.2026.) s Tanjom Leontić, predsjednicom Sindikata Kliničkog bolničkog centra (KBC) Zagreb, o alarmantnom nedostatku spremačica u najvećoj hrvatskoj bolnici.

raz­go­va­rala: Romana Kova­če­vić Bari­šić

Alar­mantni nedos­ta­tak spre­ma­čica u naj­ve­ćoj hrvat­skoj bol­nici ovog je ljeta u prvi plan iznio čitav niz nago­mi­la­nih pro­blema – od kro­nič­nog manjka rad­nika i pita­nja pra­ved­nosti plaća do zabri­nja­va­ju­ćih impro­vi­za­cija u zdrav­s­tve­nom sus­tavu. Pri­tom se pogre­ške na razini koju pre­često uzi­mamo “zdravo za gotovo” mogu poka­zati kob­nima. Tanja Leon­tić, pred­sjed­nica Sin­di­kata Kli­nič­kog bol­nič­kog cen­tra (KBC) Zagreb, koja je javno upo­zo­rila na pro­blem, za Večer­nji list govori o raz­lo­zima zbog kojih je zvala ins­pek­ciju na Rebro te objaš­njava zašto ovo nije priča o spre­ma­či­cama, nego o dub­ljem druš­tve­nom pro­blemu. Ova magis­trica medi­cin­sko-labo­ra­to­rij­ske dijag­nos­tike u KBC-u Zagreb radi više od 34 godine. Pro­fe­si­onalni put zapo­čela je u Kli­nič­kom zavodu za labo­ra­to­rij­sku dijag­nos­tiku, na Odjelu za dijag­nos­tiku nas­ljed­nih meta­bo­lič­kih bolesti i pri­marni skri­ning. Pos­ljed­njih godina aktivno dje­luje i kao pred­sjed­nica Rad­nič­kog vijeća KBC-a Zagreb te pred­sjed­nica Sin­di­kata KBC-a Zagreb.

Sre­di­nom srp­nja upu­tili ste dra­ma­ti­čan apel zbog ozbilj­nog manjka spre­ma­čica na dva radi­li­šta na Rebru. Što se od tada pro­mi­je­nilo?

Vrlo jasno smo od pos­lo­davca zatra­žili da hit­nom unu­tar­njom pre­ras­po­dje­lom osi­gura dovo­ljan broj rad­nika na dva radi­li­šta viso­kog rizika na koja smo upo­zo­rili.

Na tak­vim mjes­tima jed­nos­tavno nemate pravo čekati. Ne možete reći: “Pri­če­kajmo još neko­liko dana pa ćemo vidjeti”. Kad govo­rimo o pros­to­rima u kojima se sva­kod­nevno izvode naj­zah­tjev­niji medi­cin­ski zahvati, reak­cija mora biti tre­nutna. Ali želim nagla­siti nešto važ­nije. Od prvoga dana nagla­ša­vamo da ovo nije priča samo o spre­ma­či­cama, a ni samo o KBC-u Zagreb. Ovo je priča o sigur­nosti paci­je­nata, jav­nom zdrav­lju i načinu na koji danas funk­ci­onira zdrav­s­tveni sus­tav. Iskreno, imam dojam da je sus­tav pre­dugo živio na odgo­vor­nosti ljudi koji su šutjeli, odra­đi­vali svoj posao i nosili teret za druge. Takav model više ne može tra­jati.

Na kraju ste ipak pod­ni­jeli pri­javu ins­pek­ciji?

Da. I nije nam to bio prvi izbor, nego odgo­vo­ran izbor. Soci­jalni dija­log i obra­ća­nje ins­pek­ciji nisu suprot­stav­ljeni pos­tupci. Napro­tiv. Kada pos­toji ozbiljna sum­nja da se na radi­li­štima viso­kog rizika više ne mogu jam­čiti stan­dardi koji moraju biti neupitni, tada je odgo­vorno pos­lu­žiti se svim zako­nom pre­dvi­đe­nim meha­niz­mima.

U jed­nom tre­nutku pro­blem pres­taje biti pita­nje orga­ni­za­cije rada. Pos­taje pita­nje sigur­nosti funk­ci­oni­ra­nja bol­nice. A kada dođete do te gra­nice, šut­nja više nije odgo­vor­nost. Ona pos­taje pro­blem.

Pri­jave su upu­ćene nad­lež­nim tije­lima, ali o pos­tup­cima koji su u tijeku ne bih govo­rila. Sma­tram da bi bilo neo­d­go­vorno komen­ti­rati ih prije nego što nad­ležna tijela odrade svoj dio posla.

Može li svatko čis­titi kirur­šku salu?

Ne može. To je jedna od naj­ve­ćih zabluda. Ljudi često misle da je čiš­će­nje u bol­nici isto što i čiš­će­nje bilo kojeg dru­gog pros­tora. Ali kirur­ška sala nije ni ured, ni hotel, ni trgo­vački cen­tar. U bol­nici čiš­će­nje nije pita­nje ured­nosti, nego sigur­nosti paci­jenta. Nije dovoljno da pros­tor samo izgleda čist. Važno je kako je očiš­ćen, kojim redos­li­je­dom, kojim sred­stvima, u kojem tre­nutku i prema kojim pro­to­ko­lima. Upravo zato bol­ničko čiš­će­nje pred­stav­lja sas­tavni dio sus­tava sprje­ča­va­nja bol­nič­kih infek­cija. To je posao koji nosi veliku odgo­vor­nost, iako ga jav­nost često ne doživ­ljava tako.

Mogu li vanj­ski ser­visi zami­je­niti bol­nički kadar?

Mogu pomoći u odre­đe­nim pos­lo­vima, ali nisu isto što i vlas­titi bol­nički kadar.

Bol­ničko čiš­će­nje nije samo ukla­nja­nje nečis­toće, nego ono podra­zu­mi­jeva poz­na­va­nje režima rada bol­nice, kre­ta­nja između čis­tih i nečis­tih zona, pro­to­kola, načina pos­tu­pa­nja i odgo­vor­nosti koju svaki takav pos­tu­pak nosi, a to zna­nje ne stječe se preko noći. Zato uvi­jek kažem da u bol­nici iskus­tvo nije for­mal­nost nego dio sigur­nosti.

Kako izgleda edu­ka­cija za odr­ža­va­nje higi­jene u zonama viso­kog i vrlo viso­kog rizika?

Nitko ne može dobiti metlu i neko­liko uputa te odmah početi raditi. Takav posao zah­ti­jeva ozbiljno uvo­đe­nje u rad. Rad­nici moraju sav­la­dati pro­to­kole čiš­će­nja i dezin­fek­cije, pra­vila kori­šte­nja zaštitne opreme, način kre­ta­nja između poje­di­nih zona i razu­mjeti zašto je svaki korak važan. U tak­vim pros­to­rima rutina nije nešto što uma­njuje važ­nost posla. Upravo suprotno – rutina sma­njuje moguć­nost pogre­ške. A u bol­nici jedna pogre­ška može imati pos­lje­dice koje više nije moguće ispra­viti.

Znači li to da odgo­vor­nost nije ista kada čis­tite kirur­šku salu i kada čis­tite bol­ničko stu­bi­šte? A je li plaća za te pos­love ista?

Upravo ste pos­ta­vili pita­nje koje otvara srž cije­log pro­blema. Nisu isti uvjeti rada niti su isti rizici, a ni odgo­vor­nost, pa ipak, naš sus­tav to još uvi­jek ne pre­poz­naje dovoljno jasno. Ljudi koji sva­kod­nevno rade u ope­ra­cij­skim salama, jedi­ni­cama inten­ziv­nog lije­če­nja ili dru­gim pros­to­rima viso­kog rizika vrlo dobro znaju kolika je raz­lika između nji­hova posla i čiš­će­nja pros­tora u kojima nema poseb­nih epi­de­mi­olo­ških zah­tjeva. Sus­tav, među­tim, tu raz­liku i dalje nedo­voljno vred­nuje.

A kada dugo­trajno ne raz­li­ku­jete raz­li­čite razine odgo­vor­nosti, šaljete poruku da su svi pos­lovi jed­naki. Među­tim nisu, i upravo zato danas sve teže pro­na­la­zimo ljude koji su spremni pre­uzeti one naj­zah­tjev­nije.

Što točno tra­žite kada je riječ o korek­ciji koefi­ci­je­nata?

Ne tra­žimo nikakve pov­las­tice, već tra­žimo da sus­tav konačno počne gle­dati stvarni posao koji ljudi obav­ljaju. Ako za neko radno mjesto godi­nama ne možete pro­naći rad­nike, ako ih ne možete zadr­žati, ako se radi u iznimno zah­tjev­nim uvje­tima i pod veli­kom odgo­vor­nošću, onda je sasvim legi­timno pos­ta­viti pita­nje je li taj posao uopće pra­vedno vred­no­van. Sma­tramo da nije i zato smo nedavno upu­tili novi zah­tjev Vijeću za pra­će­nje plaća u jav­nim i držav­nim služ­bama te pred­sjed­niku Vlade i Vladi Repu­blike Hrvat­ske. Ne tra­žimo par­ci­jalne zahvate ni još jedan pri­vre­meni popra­vak. Tra­žimo sus­tavnu korek­ciju koja će vra­titi logiku u vred­no­va­nje rada. Posebno inzis­ti­ramo na ver­ti­kal­nom i hori­zon­tal­nom uskla­đi­va­nju uredbi za javne i državne službe jer nije pri­hvat­ljivo da isti ili uspo­re­divi pos­lovi budu raz­li­čito vred­no­vani, ovisno o tome u kojem se sus­tavu obav­ljaju. Pra­ved­nost ne može imati dvije ver­zije.

Koje su naj­veće nelo­gič­nosti pos­to­je­ćeg sus­tava?

Naj­veća je što sus­tav često ne raz­li­kuje ono što ljudi sva­kod­nevno vrlo dobro osje­ćaju. Ne raz­li­kuje dovoljno odgo­vor­nost, rizik niti raz­li­kuje slo­že­nost posla, kao ni uvjete u kojima se radi. A upravo su to ele­menti koji bi tre­bali biti temelj sva­kog pra­ved­nog vred­no­va­nja rada. Došli smo do para­doksa: što je posao odgo­vor­niji, fizički zah­tjev­niji ili neugod­niji, to je u mno­gim slu­ča­je­vima manje vid­ljiv. Ljude koji obav­ljaju te pos­love naj­češće pri­mi­je­timo tek kada ih više nema dovoljno. Tada odjed­nom shva­timo da bez njih sus­tav ne može funk­ci­oni­rati. Ja mis­lim da je to pre­skupa lek­cija.

Posebno inzis­ti­rate na stup­nje­va­nim koefi­ci­jen­tima za nez­drav­s­tvene rad­nike. Zašto?

Zato što ni nji­hovi pos­lovi nisu jed­naki. Često govo­rimo o nez­drav­s­tve­nim rad­ni­cima kao da je riječ o jed­noj sku­pini koja radi isti posao, a to jed­nos­tavno nije točno.

Nije isto odr­ža­vati admi­nis­tra­tivni pros­tor i čis­titi ope­ra­cij­sku salu. Nije isto raditi u skla­di­štu i u pros­toru u kojem vri­jede strogi epi­de­mi­olo­ški režimi, kao što nije isto biti izlo­žen uobi­ča­je­nim uvje­tima rada ili sva­kod­nevno raditi u zoni viso­kog rizika od zra­če­nja ili infek­tiv­nog otpada. Ako su raz­like na tim rad­nim mjes­tima stvarne, onda ih mora pre­poz­nati i sus­tav plaća. Zato pred­la­žemo ponovno uvo­đe­nje stup­nje­va­nja pos­lova prema razini rizika, odgo­vor­nosti i uvje­tima rada. To nije pri­vi­le­gij, to je ele­men­tarna pra­ved­nost.

Što se događa kada jedan rad­nik prak­tički radi za dvoje ili troje?

To je danas pos­talo gotovo uobi­ča­jeno sta­nje. Kada nema dovoljno ljudi, posao ne nes­tane, već jed­naki obim posla pada na leđa onih koji su ostali i tada jedan rad­nik mje­se­cima obav­lja posao za koji je pro­pi­sano da ih treba obav­ljati više njih. Takvo opte­re­će­nje više nije iznimka, nego pos­taje način funk­ci­oni­ra­nja sus­tava, a to nije odr­živo. Ne možete godi­nama oče­ki­vati da će odgo­vor­nost i savjes­nost poje­di­naca nadok­na­đi­vati ono što je sus­tav pro­pus­tio orga­ni­zi­rati. Ljudi imaju svoje gra­nice i to nije pita­nje nji­hove dobre volje, nego ljud­ske izdr­ž­lji­vosti.

Kako pred­la­žete da se takav rad pre­pozna i vred­nuje?

Pred­lo­žili smo uvo­đe­nje novog ins­ti­tuta u kolek­tivne ugo­vore – dodatka za pre­nor­mi­rani rad. Time želimo priz­nati situ­acije u kojima rad­nik dulje vri­jeme obav­lja posao koji objek­tivno pri­pada većem broju izvr­ši­te­lja. Među­tim, odmah želim nagla­siti nešto važno: taj doda­tak ne smije pos­tati zamjena za zapoš­lja­va­nje i ne smije pos­tati alibi zbog kojeg se godi­nama ne popu­nja­vaju radna mjesta. Nje­gova je svrha sasvim druk­čija. Treba priz­nati dodatni teret koji rad­nici stvarno nose dok sus­tav ne osi­gura dovo­ljan broj zapos­le­nih jer danas imamo apsurdnu situ­aciju u kojoj naj­od­go­vor­niji ljudi često daju naj­više, a od sus­tava za to ne dobi­vaju nikakvo priz­na­nje. To dugo­ročno nije ni pra­vedno ni odr­živo.

Je li bilo ikak­vih služ­be­nih reak­cija na ranije zah­tjeve?

Moram priz­nati da smo oče­ki­vali više. Do sada smo uglav­nom dobi­vali pot­vrde o zapri­ma­nju naših dopisa, ali između pot­vrde o pri­mitku i stvar­nog rje­ša­va­nja pro­blema pos­toji velika raz­lika. Zato smo ponovno upu­tili zah­tjeve Vijeću za pra­će­nje plaća te pred­sjed­niku Vlade i Vladi Repu­blike Hrvat­ske i sada oče­ku­jemo nešto drugo: ne još jedno oči­to­va­nje, nego kon­kretne odluke. Jer ovo više nije pita­nje jed­nog sin­di­kata, ovo je pita­nje funk­ci­oni­ra­nja jav­nih i držav­nih službi.

Ako se pro­blemi godi­nama gomi­laju, onda više nije dovoljno kons­ta­ti­rati da pos­toje.

Treba ih početi rje­ša­vati.

Pos­toji li rok u kojem oče­ku­jete adek­va­tan odgo­vor i što ćete podu­zeti ako on izos­tane?

Od Vijeća oče­ku­jemo odgo­vor u razum­nom roku, a od izvr­šne vlasti hitnu reak­ciju. Ovo više nije pita­nje jed­nog sin­di­kata, nego tema koja se tiče svih zapos­le­nih u jav­nim i držav­nim služ­bama. Zato oče­ku­jem da i država i sin­di­kati učine ono što je nji­hova odgo­vor­nost.

Ovo nije prvi put da upo­zo­ra­vate na isti pro­blem?

Nije. Na iste nelo­gič­nosti upo­zo­ra­vamo godi­nama. Raz­lika je samo u tome što ih danas više nije moguće sakriti. Kada počne nedos­ta­jati ljudi na pos­lo­vima bez kojih bol­nica ne može funk­ci­oni­rati, svi odjed­nom vide ono na što smo dugo upo­zo­ra­vali.

A pro­blem nije nas­tao jučer, nego su samo pos­tale vid­ljive pos­lje­dice godina odga­đa­nja. Mis­lim da je naj­veća pogre­ška uvje­re­nje da će ljudi uvi­jek izdr­žati još malo. Oni mogu izdr­ža­vati neko vri­jeme, ali ne zauvi­jek.

Je li zapoš­lja­va­nje rad­nika bez zavr­šene osnovne škole rje­še­nje za manjak kadra?

Ne mis­lim da jest. To može izgle­dati kao brzo admi­nis­tra­tivno rje­še­nje, ali nije odgo­vor na stvarni pro­blem. Ljudi ne odlaze zato što je uvjet zavr­šena osnovna škola, odlaze zato što rade težak, odgo­vo­ran i fizički zah­tje­van posao koji sus­tav ne vred­nuje na način koji bi ih moti­vi­rao da ostanu. Ako je posao pod­ci­je­njen, spu­šta­nje for­mal­nih uvjeta neće pro­mi­je­niti nje­govu vri­jed­nost već će samo pri­kriti pravi uzrok pro­blema. A mi bismo se konačno tre­bali početi baviti uzro­cima, a ne samo pos­lje­di­cama.

Koji još nez­drav­s­tveni rad­nici u bol­ni­cama imaju slične pro­bleme?

Ima ih mnogo više nego što jav­nost uopće pret­pos­tav­lja. Kada govo­rimo o bol­nici, većina ljudi prvo pomisli na liječ­nike i medi­cin­ske ses­tre. To je razum­ljivo, ali bol­nica nije samo lije­če­nje. Bol­nica je slo­žen sus­tav u kojem svaki nje­gov dio mora funk­ci­oni­rati bes­pri­je­korno da bi paci­jent dobio sigurnu i kva­li­tetnu zdrav­s­tvenu skrb. Ne bih se upu­štala u nabra­ja­nje poje­di­nih zani­ma­nja jer bih sigurno nekoga nena­mjerno izos­ta­vila, a to ne bi bilo pošteno. Riječ je o veli­kom broju nez­drav­s­tve­nih rad­nika koji sva­kod­nevno obav­ljaju odgo­vorne, zah­tjevne i često fizički vrlo teške pos­love bez kojih zdrav­s­tvena usta­nova jed­nos­tavno ne može funk­ci­oni­rati. Nji­hov se rad uglav­nom podra­zu­mi­jeva – sve dok ih ima dovoljno. Tek kada ih više nemamo dovoljno, pos­tane jasno koliko su zapravo važni.

Kako se nji­hov manjak kon­kretno odra­žava na skrb za paci­jente i koris­nike?

Pos­lje­dice su izravne. Ako nema dovoljno rad­nika koji odr­ža­vaju higi­jenu, sve je teže odr­ža­vati stan­darde koji u bol­nici moraju biti neupitni. Ako nedos­taje rad­nika u tran­s­portu, uspo­rava se pre­mje­štaj paci­je­nata, lije­kova, uzo­raka i medi­cin­ske opreme. Ako nema dovoljno ljudi u kuhi­nji, dovodi se u pita­nje pra­vo­dobna pri­prema i dis­tri­bu­cija obroka. Ako nema dovoljno teh­nič­kog osob­lja ili zašti­tara, otva­raju se sasvim druga sigur­nosna pita­nja. Sve su to pos­lovi koji možda nisu prvi na nas­lov­ni­cama, ali bez njih nijedna bol­nica ili usta­nova za sta­rije i nemoćne ne može raditi. Na kraju, paci­jentu nije važno samo tko ga liječi, važno mu je da cijeli sus­tav oko njega funk­ci­onira. A upravo to omo­gu­ćuju ljudi čiji se rad naj­češće podra­zu­mi­jeva i uzima “zdravo za gotovo”.

I medi­cin­ske ses­tre su ostale neza­do­voljne pos­ljed­njim izmje­nama uredbe o koefi­ci­jen­tima?

Jesu. I upravo zato mis­lim da je važno pres­tati govo­riti kao da svaka struka vodi svoju bitku, jer ne vodi. Ovo više nije pita­nje samo medi­cin­skih ses­tara, nije pita­nje samo spre­ma­čica, nije pita­nje samo teh­nič­kog osob­lja. To je pita­nje načina na koji vred­nu­jemo rad ljudi koji nose javne i državne službe. Kada raz­li­čite pro­fe­sije, koje godi­nama nisu imale zajed­ničke zah­tjeve, počnu upo­zo­ra­vati na iste pro­bleme, tada bi to svima tre­balo biti ozbiljno upo­zo­re­nje. Ne zato što svi traže više, nego zato što svi govore isto: da sadaš­nji sus­tav više ne odra­žava stvar­nost rada. Par­ci­jalna rje­še­nja više nisu dovoljna. Ako danas rije­šite jedan pro­blem, a osta­vite deset dru­gih, za neko­liko mje­seci opet ćete biti na početku. Nama nije cilj otvo­riti natje­ca­nje između pro­fe­sija, napro­tiv, želimo sus­tav u kojem će svaki posao biti vred­no­van prema odgo­vor­nosti, slo­že­nosti, uvje­tima rada i rizi­cima koje nosi. To je jedini način da ljudi steknu osje­ćaj da ih država vidi i poštuje, a osje­ćaj pra­ved­nosti često je jed­nako važan kao i sama plaća. Ljudi mogu pod­ni­jeti težak posao, ali teško pod­nose osje­ćaj da nji­hov trud nikome nije važan.

Što sma­trate naj­ve­ćim pro­ble­mom hrvat­skog zdrav­s­tve­nog sus­tava?

Mis­lim da pro­blem nije u tome što ljudi više ne žele raditi. Pro­blem je što sve manje ljudi pris­taje raditi pod svaku cijenu. To nije isto. Godi­nama smo raču­nali na odgo­vor­nost zapos­le­nika, na nji­hovu savjest, na osje­ćaj duž­nosti, i zahva­lju­jući tome, sus­tav je ops­ta­jao. Među­tim, odgo­vor­nost rad­nika ne može biti trajna zamjena za odgo­vor­nost države i u jed­nom tre­nutku ljudi jed­nos­tavno kažu “dosta”. Tada više ne govo­rimo o poje­di­nač­nim odlas­cima, tada govo­rimo o tome može li sus­tav uopće zadr­žati ljude koji ga sva­kod­nevno odr­ža­vaju.

Da ovu temu morate sažeti u jednu reče­nicu, kako bi ona gla­sila?

Ovo nije raz­go­vor o spre­ma­či­cama ni o jed­noj pro­fe­siji, već je riječ o tome znamo li još uvi­jek pre­poz­nati vri­jed­nost rada. Kada druš­tvo pres­tane cije­niti ljude koji sva­kod­nevno nose nje­gov naj­teži teret, to više nije samo pro­blem tih ljudi, već pos­taje pro­blem druš­tva.

---

Tagovi | bolnica | Obzor | Sindikat KBC Zagreb | spremačice | Tanja Leontić | Večernji list